Molimo Vas da se opišete u tri riječi.
Ja sam Tomislav Goluban, profesionalni svirač usne harmonike, živim u Zagorju, glazba mi pričinjava veliko zadovoljstvo, tako da sam sretan da se bavim onim što volim.

Kada ste se počeli baviti glazbom?
Prije nekih 17 godina... Zapravo, glazbom sam se počeo baviti čak i nešto prije, u osnovnoj školi sam svirao trubu, no moja profesionalna karijera koju je obilježila usna harmonika traje nešto manje od dva desetljeća.

Kada i kako ste zavoljeli usnu harmoniku?
Dok sam bio na fakultetu, došao sam u doticaj sa Long Play  pločom (vrsta gramofonske ploče, op. a.). Usnu harmoniku sam prvi puta čuo na gramofonskoj ploči blues svirača koji se zvao Sonny Terry, pokojni Afroamerikanac, i moram priznati da nisam primjećivao da je riječ o blues glazbi, ali je on jako uvjerljivo oponašao zvukove na usnoj harmonici (zvuk vlaka, zvuk pilića, razgovor muškarca i žene...) i nisam mogao vjerovati da tako interesantni zvukovi mogu  doći iz tako malenog instrumenta; jednostavno je to bila ljubav na prvi pogled. Od tog dana sam se bavio isključivo usnom harmonikom.

U kojim ste dosad zemljama gostovali kao glazbenik i možete li izdvojiti neka od vama najdražih gostovanja?

Na mojoj stranici piše točan broj zemalja u kojima sam gostovao, ima ih oko desetak (http://www.goluban.com/ ,op.a.).
Nekako u najljepšem sjećanju mi je ostala Amerika kao najvažnija u cijeloj toj priči jer je odande i došao blues - imao sam priliku 2009. godine sudjelovati na svjetskom natjecanju blues glazbenika u Memphisu i znaš, kad se 15 godina baviš nečim i kada dođeš na ishodište toga čemu si se toliko posvećivao, to uglavnom ima nekakvu čar.
Drugo putovanje koje bih izdvojio i koje je bilo jedno od najbitnijih u mom životu, bio je moj posjet tvornici usnih harmonika Hohner koja svake četiri godine organizira svjetsko prvenstvo u sviranju usne hamonike. Tamo sam 2001. godine upoznao i svog mentora iz Chicaga koji je sve do danas ostao moj učitelj, pošto formalna naobrazba za usnu harmoniku ne postoji. Pretpostavljam da ga možda ne bih ni upoznao da nisam bio na svjetskom prvenstvu, a i Njemačka je definitivno domovina usne harmonike. Dobar instrument mi je jako bitan za sviranje, a proizvodi ga tvornica Hohner.
Za kraj bih izdvojio Skandinaviju - Norvešku i Švedsku; dopale su mi se prvobitno jer sam tamo gostovao u ljeti, i dok je kod nas tada bilo jako sparno i vruće, kod njih je klima bila ugodna. No, ne radi se samo o geografskoj klimi - u Skandinaviji posoji zbilja drugačija i pozitivna klima vezana za prošle glazbene oblike, za rock'n roll i blues; ljudi se tamo s poštovanjem odnose prema toj glazbi i to se osjetilo i na festivalima na kojima sam tamo bio - bili su super organizirani i svi sudionici imali su jednaku pažnju i zastupljenost.

Tko vam je uzor među glazbenicima?

Spomenuti Sonny Terry i moj učitelj Joe Filisko.

Koja od vaših pjesama vam trenutno pada na pamet s NAJ prefiksom (NAJdraža, NAJzanimljivija, NAJ...)?

Imitacija vlaka, ta je NAJ sa svim prefiksima. U toj pjesmi je imitiran zvuk vlaka, a vlak je sam po sebi ogroman. Zove se T-Train Kick. No, da me sutra pitate koja mi je najdraža pjesma, drugačije bih odgovorio, glazba je subjektivna stvar.
T-Train Kick: https://www.youtube.com/watch?v=juC0J2RDkIg

Kako je nastala ideja za Ruksak pun kulture?
Ruksak pun kulture je nešto najbolje što se dogodilo na organiziranom, edukativnom, izvannastavnom planu. Godinama sam radio ovaj program te sam ga trebao naplatiti pošto živim od glazbe; pošto je situacija u školstvu takva kakva jest, onda su to morali platiti učenici, što mi se nije sviđalo. Onda sam saznao na internetu za program Ministarstva kulture pod nazivom Ruksak pun kulture, koji ima sve što treba imati, a učenicima to dostavlja besplatno i mislim da je to super. Da se mene pita, uveo bih taj program u obavezno školstvo.

Čime se bavite kada se ne bavite glazbom?
Osmišljavam i vodim tjednu emisiju na 2. programu Hrvatskog radija. Emisija se emitira utorkom i zove se Tračnicama Bluesa.